Po noći smo napokon doma. Svi slojevi su skinuti i napokon smo samo mi.

Po noći su neka druga pravila i mi smo poslušni.

Po noći pričamo samo istinu. Čiste sjajne okrugle besmislice kotrljaju se ispod pokrivača.

Po noći ti priznajem da bih voljela da si tobolčar, a ti mi pričaš o toplim ciglama koje se urušavaju i 

moliš me da ti rodim dijete. Daljinski od klime zoveš "kućica".

Po noći smo dvije pinke kruha, raženi i baguette. Plešemo na otkucaje sata zašivenih obraza.


Po noći se smijemo bojati pravopisa i frižidera i bez razloga i smijemo se tješiti kao što se tješe djeca.

Po noći ne moramo o ničemu sanjati.

Kad se probudimo, putujemo u stranu zemlju.

Oni nemaju SOČNOSTI. To je divna riječ ali oni to nemaju. Nisu se usudili, nisu se nikad usrali u gaće od 

straha ili posumnjali u sveti poredak društva.

 Oni su čisti i uredni, imaju crne cipele. Nema detalja koji odskače.

 Oni su USKLAĐENI.

 Razmnožavaju se jebanjem svog narcizma u guzicu. Rađaju svoje klonove i 

onda kupuju - curicama roza, dečkićima plavo.



Oni ne pričaju glasno i ne svađaju se. Dovoljno su civilizirani da se strijeljaju pogledima cijeli život.

 Ali ne još, ne.

 Oni dolaze ovdje svakodnevno na čaj ili bijelu kavu. Gledam njihov poljubac.

 Njihov je poljubac beskrvan, i još gore od toga, on je svaki dan ISTI. Ništa se ne događa.

 Ona niti jednom nije uletjela razbarušene kose i uvalila mu jezik misleći da nitko ne gleda.

 Nisu niti jednom izbjegli taj poljubac i šutjeli.

 To je najodvratnije od svega, taj bespolni poljubac, to bogohulno spajanje 

njihovih usana (a pogled luta, glave već misle tko će biti te sreće da prvi prepriča dan)

 koje se odvija po istom principu po kojem moja nona stavlja sušiti veš:

 čarapa do čarape, gaće do gaća, kvačice sve u istoj boji i ono zadovoljstvo na kraju

 JER SE TO TAKO RADI.

nedjeljni bluz ili pretjerala sam

Znala sam da ni ovako neću biti zadovoljna.
sad kad me ruke umataju u pokrivače
i ima puno gledanja u oči
opet psujem i hoću nešto drugo
jer sam jedna od onih
koji se oduševljavaju idejom života
a jedva izguraju do kraja dana.

Volim te jer si jednostavan
imaš mudrost oraha ispred moje kuće
i da te lancima vežu za telegrafski stup
bio bi slobodniji od mene.

Jebe ti se za ideje
i voliš me, tako, jer ti se hoće.
ponašaš se
kao da te to
ništa ne košta.

A ja hoću da sve strane svijeta
budu na jednom mjestu
ili da mi odvoje
polovice mozga
kao padavičarima
pa da svaka ode kud hoće.

u mojoj maternici žive mačići

pokupljeni s rubova grada

predu i uspavljuju me.

u mojoj maternici pružaju kandže

i prijete onima što žele ući.

čudnim licima s brkovima

prijete i iskopat će im oči ako

samo naprave još jedan korak.

ja ih ne znam prestrašiti

i njihove mi ruke pletu

prljavu mrežu po tjemenu dok spavam.

mrežu sklisku kao riba i proždrljivu kao vrijeme

i ja čujem u ušima svoj glasni dah

i ne znam ih prezirati.

PROSTA PJESMICA

nemoj jesti samo

ono što sam pripremala.

ne tjeraj me da guram dlanove

u tvoj tanjur

ne ponižavaj me tako.

prestani buljiti u taj grah

molim te

ono što sam prostrla

nalazi se

ispod stola.

Koliko ruku ti je potrebno?

Imam jedno staro ogledalo

i dva čista dlana

možda uspijemo

pretrčati most.

Zašto sam jedina ostala u pješčaniku?

Ne rušim kule zato što je lako, 

nego zato što mi kradu zrak.

glatka drvena 

površina dijeli prostor

na dvije strane svijeta

dvije polovice glave

(ako me ostaviš
iz glave će mi izrasti bosiljak)

KUĆA

Čekaonica:  u njoj mirišem tvojeg oca, stavljam mu ruku na tvoju tamnu kosu, po prvi put,  posthumno.

Ordinacija: nju sam rasturila u paramparčad. 

Hodnik: u njemu se sudaraju duhovi, lome se kosti, pada se na pod, u njemu pijem tvoju neutješnost.

-Hoće li te ova kuća promijeniti iz temelja?-

Pitaš,

a ja imam ljepljive trepavice svaki put kad te vidim

i moje ruke sve više liče na moje

Materija ih nagoni na smijeh.

Kupaonica: ovdje smo postali prijatelji kad smo bili djeca.  Ulazimo zajedno u kupaonicu, putujemo u djetinjstvo koje ne postoji, dosanjavamo.

Kuhinja: u nju se odlazi kad se viče, tu udaramo u bubrege.U kuhinji ne vjerujem u ljubav I bojim se povrća.

Promijeniti?

Zelena soba:  to je soba u kojoj te čekamo.

Dnevni boravak: u njemu stanuje MOGLI BI. U njemu bi mogli pjevati, mogli bi promatrati ljude na balkonima hotela, valjati se po parketu.

Soba:  u njoj pričaju kralješci. Trepavice. Prsti. Trbusi. A trbusi znaju bolje od nas, znaju najbolje.

Ovoj kući treba dozvoliti da se stropošta

Postali smo ustajalost na dnu njenih šalica

Osjećam da smetamo mravima

Čak mi je pomalo neugodno.