Po noći smo napokon doma. Svi slojevi su skinuti i napokon smo samo mi.

Po noći su neka druga pravila i mi smo poslušni.

Po noći pričamo samo istinu. Čiste sjajne okrugle besmislice kotrljaju se ispod pokrivača.

Po noći ti priznajem da bih voljela da si tobolčar, a ti mi pričaš o toplim ciglama koje se urušavaju i 

moliš me da ti rodim dijete. Daljinski od klime zoveš "kućica".

Po noći smo dvije pinke kruha, raženi i baguette. Plešemo na otkucaje sata zašivenih obraza.


Po noći se smijemo bojati pravopisa i frižidera i bez razloga i smijemo se tješiti kao što se tješe djeca.

Po noći ne moramo o ničemu sanjati.

Kad se probudimo, putujemo u stranu zemlju.

Oni nemaju SOČNOSTI. To je divna riječ ali oni to nemaju. Nisu se usudili, nisu se nikad usrali u gaće od 

straha ili posumnjali u sveti poredak društva.

 Oni su čisti i uredni, imaju crne cipele. Nema detalja koji odskače.

 Oni su USKLAĐENI.

 Razmnožavaju se jebanjem svog narcizma u guzicu. Rađaju svoje klonove i 

onda kupuju - curicama roza, dečkićima plavo.



Oni ne pričaju glasno i ne svađaju se. Dovoljno su civilizirani da se strijeljaju pogledima cijeli život.

 Ali ne još, ne.

 Oni dolaze ovdje svakodnevno na čaj ili bijelu kavu. Gledam njihov poljubac.

 Njihov je poljubac beskrvan, i još gore od toga, on je svaki dan ISTI. Ništa se ne događa.

 Ona niti jednom nije uletjela razbarušene kose i uvalila mu jezik misleći da nitko ne gleda.

 Nisu niti jednom izbjegli taj poljubac i šutjeli.

 To je najodvratnije od svega, taj bespolni poljubac, to bogohulno spajanje 

njihovih usana (a pogled luta, glave već misle tko će biti te sreće da prvi prepriča dan)

 koje se odvija po istom principu po kojem moja nona stavlja sušiti veš:

 čarapa do čarape, gaće do gaća, kvačice sve u istoj boji i ono zadovoljstvo na kraju

 JER SE TO TAKO RADI.