Navukli smo na sebe svakakve bjesove. Pa proklinjemo sudbinu ili svijet. Ali ti i ja znamo što se desilo i ne pričamo o tome. Zato se možda volimo nas dvoje, jer prešutno vjerujemo istu stvar, koja se zove zabluda koja se zove srce koja se zove pokušaj koja se zove nježnost i veliki topli pokrivači u subotu.

Prije sam pričala sa beskućnicima i kupovala sam im sendviče i neki put pive i znala sam ih voditi doma da se igraju sa mojim psom. Spavali su kod mene i jeli kroasane s čokoladom. Poklanjali su mi svoje stare majice. U srcu mi je bilo sve nekako veliko i čisto i nisam se ničega bojala. Sad u autobusu guram nos što više u staklo kad vidim bradate ljude sa mačkama i bongosima i pravim se luda. Sad me sve nešto peče kad oni uđu u autobus jer znam da im nemam ništa više za pružiti. Osjećam se loše jer me oni sad živciraju i ne želim više njihove majice ni njihove priče o njihovim ludim ženama i fraktalima i rejv partijima. Ne želim više da ljudi sa velikim smradovima iskorištavaju moju dobrotu.Sad bi ju rađe čuvala za tebe kad dođeš doma umoran i nesretan i ne mislim više da je tvoja nesreća manja od njihove.

love is not a victory march, it is a cold and it is a broken Hallelujah

Aleluja. Postoji patnja i iskrivljuje nas na prekrasne načine. Tako znam da nismo mašine.

Ljudi još uvijek priželjkuju snijeg i ponekad plaču na reklame za auto. Oni gule krumpire i pale svjećice, ponekad mirisne štapiće i još ponekad vrište, jer ih boli. 

Zaklinju se na bezbroj vjernosti i bezbroj puta sjebu. Aleluja. 

Oni se bude ponekad, i misle, danas ću sve drugačije. Onda čiste stan i peru suđe i rade lijepe večere i smiješe se.

Oni i dalje vole ići na more i neki put jedu snijeg, ili ga samo malo licnu. Bitna im je rasvjeta. Oni puno piju. Aleluja. 

Oni skeniraju svoje slike iz djetinjstva i stavljaju ih na fejsbuk. Tako znam da postoji sjećanje.

Nesretni su oni. Aleluja.

Ne razumijem. Šta je čovjek? Ima oči, nos, usta, misli, osjećaje. 

Vidjela sam danas nekog dečka, pofarbane plave kose, smeđih očiju i  izrazito nježnog lica.

 Bio je prekrasan.  Jučer sam  vidjela djevojku bez kose, sa tregerima, velikim osmijehom. Bila je prekrasna. Voljela bih da mi netko kaže, u koju skupinu ja točno spadam?  Koju ladicu? Osjećam privlačnost prema ljudima čiji se rod čini fluidan. Oni nisu ni muškarci ni žene, ovako na prvi pogled. I to je upravo ono što me privlači. Transcendiraju tu kategoriju. Oni su ljudi.

Manifestacija ljubavi za mene je minorna stvar. Sveti  Augustin je rekao „ ljubi i čini što hoćeš.“  Ako djeluješ iz pozicije ljubavi, ne možeš pogriješiti.

svemir ne nosi cipele 

 i sasvim sigurno nema chest of drawers.

* * *

spuštam pogled
među svoje noge
koliko je zmija zapetljano dolje

i kad bi se izvile
koju bi svemirsku čakru nastanile,
probile mi glavu.
spuštam pogled
među svoje misli
koliko je pljuvačke tamo
da budu dobro utabane
da budu dobro ušutkane
da pište kao čajnik
kao svinja
dok netko ne kaže

dobro je,
ugasi plin.

* * *

nemoj mi govoriti da sam spašena
jer ja nisam poznavala Isusa

i što se mene tiče
mogao je biti sasvim ljigavi lik.

svoje spasenje ću proglasiti ja
ako me gusjenice prime u klan

i ako leteći medvjedići spase šumu.
prestani govoriti da mi ništa ne fali
dok ne hodaš u mojim cipelama

a svemir nema cipele

i sasvim sigurno
nema chest of drawers.

jedna mala iznutrica/2

U Londonu sam živjela u bivšem staračkom domu punom stranaca. Veliki prozori, jedan madrac, gotovo. Zajedničke prostorije, vreće pune natrulog voća, peciva, sve iz pomno odabranih kontejnera. Stara Amerikanka čija je majka sudjelovala u bankarskoj revoluciji o kojoj ja i dalje ne znam ništa jer sam većinom promatrala njenu dugu sijedu kosu.

U toj zgradi zrak je bio ispunjen dnevnim zlovoljama i noćnim morama ljudi. Vonjalo je na truli mango i nesreću.

Prva noć. Probudila sam se od tjelesne spoznaje da Jerka odjednom nema pored mene. Čula sam buku u unutarnjem dvorištu i onda sam čula samo još svoje vlastito srce bum bum bum bum bum bum oblio me hladan znoj i bojala sam se pogledati kroz prozor.

Prošla je vječnost - ljudi su se rastajali, rađali, moja je sestra dobila bore oko usana, a Jerko već odavno umro - dok sam pogledala kroz prozor.


The Spanish boy 
is troubled.
People from all over Europe
sharing mangoes
that taste like alchohol.

Polish man almost
died yesterday.
His body was moving
like water while
they were reanimating him.

The anxiety of
a big city almost
feels like happiness.

Po noći smo napokon doma. Svi slojevi su skinuti i napokon smo samo mi.

Po noći su neka druga pravila i mi smo poslušni.

Po noći pričamo samo istinu. Čiste sjajne okrugle besmislice kotrljaju se ispod pokrivača.

Po noći ti priznajem da bih voljela da si tobolčar, a ti mi pričaš o toplim ciglama koje se urušavaju i 

moliš me da ti rodim dijete. Daljinski od klime zoveš "kućica".

Po noći smo dvije pinke kruha, raženi i baguette. Plešemo na otkucaje sata zašivenih obraza.


Po noći se smijemo bojati pravopisa i frižidera i bez razloga i smijemo se tješiti kao što se tješe djeca.

Po noći ne moramo o ničemu sanjati.

Kad se probudimo, putujemo u stranu zemlju.

Oni nemaju SOČNOSTI. To je divna riječ ali oni to nemaju. Nisu se usudili, nisu se nikad usrali u gaće od 

straha ili posumnjali u sveti poredak društva.

 Oni su čisti i uredni, imaju crne cipele. Nema detalja koji odskače.

 Oni su USKLAĐENI.

 Razmnožavaju se jebanjem svog narcizma u guzicu. Rađaju svoje klonove i 

onda kupuju - curicama roza, dečkićima plavo.



Oni ne pričaju glasno i ne svađaju se. Dovoljno su civilizirani da se strijeljaju pogledima cijeli život.

 Ali ne još, ne.

 Oni dolaze ovdje svakodnevno na čaj ili bijelu kavu. Gledam njihov poljubac.

 Njihov je poljubac beskrvan, i još gore od toga, on je svaki dan ISTI. Ništa se ne događa.

 Ona niti jednom nije uletjela razbarušene kose i uvalila mu jezik misleći da nitko ne gleda.

 Nisu niti jednom izbjegli taj poljubac i šutjeli.

 To je najodvratnije od svega, taj bespolni poljubac, to bogohulno spajanje 

njihovih usana (a pogled luta, glave već misle tko će biti te sreće da prvi prepriča dan)

 koje se odvija po istom principu po kojem moja nona stavlja sušiti veš:

 čarapa do čarape, gaće do gaća, kvačice sve u istoj boji i ono zadovoljstvo na kraju

 JER SE TO TAKO RADI.

nedjeljni bluz ili pretjerala sam

Znala sam da ni ovako neću biti zadovoljna.
sad kad me ruke umataju u pokrivače
i ima puno gledanja u oči
opet psujem i hoću nešto drugo
jer sam jedna od onih
koji se oduševljavaju idejom života
a jedva izguraju do kraja dana.

Volim te jer si jednostavan
imaš mudrost oraha ispred moje kuće
i da te lancima vežu za telegrafski stup
bio bi slobodniji od mene.

Jebe ti se za ideje
i voliš me, tako, jer ti se hoće.
ponašaš se
kao da te to
ništa ne košta.

A ja hoću da sve strane svijeta
budu na jednom mjestu
ili da mi odvoje
polovice mozga
kao padavičarima
pa da svaka ode kud hoće.

u mojoj maternici žive mačići

pokupljeni s rubova grada

predu i uspavljuju me.

u mojoj maternici pružaju kandže

i prijete onima što žele ući.

čudnim licima s brkovima

prijete i iskopat će im oči ako

samo naprave još jedan korak.

ja ih ne znam prestrašiti

i njihove mi ruke pletu

prljavu mrežu po tjemenu dok spavam.

mrežu sklisku kao riba i proždrljivu kao vrijeme

i ja čujem u ušima svoj glasni dah

i ne znam ih prezirati.

PROSTA PJESMICA

nemoj jesti samo

ono što sam pripremala.

ne tjeraj me da guram dlanove

u tvoj tanjur

ne ponižavaj me tako.

prestani buljiti u taj grah

molim te

ono što sam prostrla

nalazi se

ispod stola.

Koliko ruku ti je potrebno?

Imam jedno staro ogledalo

i dva čista dlana

možda uspijemo

pretrčati most.

Zašto sam jedina ostala u pješčaniku?

Ne rušim kule zato što je lako, 

nego zato što mi kradu zrak.

glatka drvena 

površina dijeli prostor

na dvije strane svijeta

dvije polovice glave

(ako me ostaviš
iz glave će mi izrasti bosiljak)

KUĆA

Čekaonica:  u njoj mirišem tvojeg oca, stavljam mu ruku na tvoju tamnu kosu, po prvi put,  posthumno.

Ordinacija: nju sam rasturila u paramparčad. 

Hodnik: u njemu se sudaraju duhovi, lome se kosti, pada se na pod, u njemu pijem tvoju neutješnost.

-Hoće li te ova kuća promijeniti iz temelja?-

Pitaš,

a ja imam ljepljive trepavice svaki put kad te vidim

i moje ruke sve više liče na moje

Materija ih nagoni na smijeh.

Kupaonica: ovdje smo postali prijatelji kad smo bili djeca.  Ulazimo zajedno u kupaonicu, putujemo u djetinjstvo koje ne postoji, dosanjavamo.

Kuhinja: u nju se odlazi kad se viče, tu udaramo u bubrege.U kuhinji ne vjerujem u ljubav I bojim se povrća.

Promijeniti?

Zelena soba:  to je soba u kojoj te čekamo.

Dnevni boravak: u njemu stanuje MOGLI BI. U njemu bi mogli pjevati, mogli bi promatrati ljude na balkonima hotela, valjati se po parketu.

Soba:  u njoj pričaju kralješci. Trepavice. Prsti. Trbusi. A trbusi znaju bolje od nas, znaju najbolje.

Ovoj kući treba dozvoliti da se stropošta

Postali smo ustajalost na dnu njenih šalica

Osjećam da smetamo mravima

Čak mi je pomalo neugodno.