Hvala ti na mojim rukama. Sve što sam spoznala bilo je kroz tijelo, češkanje tjemena ili duboke trbušne konvulzije gađenja. Hvala ti na spolu koji poznaje nježnost i uzbuđenje, a tek istinu i laž.
Glava je smiješna zabluda, smiješna utvrda besmrtnosti. Hvala ti na zjenicama koje se šire u mraku.

prouzročila sam više nesreća nego umorni kontrolori leta i lagala puno više od onih ljudi s dijagnozom, a manje maštovito. ukrala sam toliko stvari koje nitko pri zdravoj pameti ne bi poželio i vrištala više nego žene koje siluju, a nisu me silovali, nisu mi ništa učinili, nego ja, ja, sve sam to bila ja, i kad mi prilaze stari prijatelji glupo mi je onda reći, da sam sretna.

 PISATI TRIJEZAN

 *hvala ciganima

oče naš koji jesi na nebesima, zašto si mi dao rakiju, lozu, domaću, malvaziju, zašto si mi dao tatu s vinogradom i unučiće na svakoj blagajni, zašto sva ona crna vina, božanstvena, opora, zašto guste zlatne karamelaste pive, ajme zašto šljivovica, pa onda viski, viski, viski, a nisi mi dao umjerenost, nisi mi dao hladnu glavu, nisi mi dao ništa od tih korisnih stvari, pizdo.

pisati trijezan je kao i čitati trijezan ili jebati pijan – dođeš samo do pola, vasione nigdje.

ne želim reći ništa posebno. rođeni smo u ovome. živimo u istoj maternici i ona se zove svemir. u tijelu su nam grane i pupoljci, korijenje i žile. zato volimo stabla. svi smo se  probudili jednog jutra, pogledali svoje ruke i one su bile drugačije. bili smo nekad na nekom krovu i pitali se zašto nas toliko privlači ono tamo dolje. svi imamo trbušnu mudrost a trbuh je zemlja zemlja je potres i cvjetanje.

Ima tih očiju koje su magnet. I možeš ti reći baš što god hoćeš, ali sve se zapravo zna.

Kad se takve oči pogledaju možeš pričati i pričati ali to su sve dječje laži što pričaš.

I mi lažemo tako nekad, i godine prolaze nekad. Po noći sanjamo stvari zbog kojih nas je kasnije sram. Odgađamo nešto što se već dogodilo.

Pričamo bajke, mi kažemo, ja sam razumna osoba, ili, ja odlučujem. Ali ne odlučujemo zapravo.

Neke stvari ne možeš odlučiti, kao recimo, srce.

jedna mala iznutrica

Šetala sam ulicama Pariza i ulazila beskućnicima u šatore, vodila ih na večere, zamišljala da su njihovi životi nešto posebno i razočaravala se u praznim jeftinim kineskim restoranima dok su mi pričali o svojim ludim ženama. Šetala sam uvijek sama i ispijala galone viskija i ništa mi nije značio Pariz, kao što mi ništa nije značio ni jedan drugi grad. Uvijek u potrazi za poderanom ženskom čarapom, nekim tamnim očima, cigankom s harmonikom, svime što postoji u vječnosti i ne mari za grad.
Ipak, bilo je bitno otići, maknuti se. Kao, negdje sam išla, i kad se vratim, pričat ću.
Pa sam pričala o camembertu, o rijeci i uličici punoj bijelih krletki za kanarince, o Notre dameu i visokim cijenama. Jer kako nekome ispričati da si u Parizu probao manage a trois i drugo jutro jeo kroasane? To je previše strašno da bi bilo istinito. Kako nekome objasniti da su najljepši trenuci provedeni u Parizu bili u maloj sobici kroz čiji se prozor vide samo krovovi zgrada, u kojoj je svjetlo crveno i nema tuša i noge se briju sjedeći na frižideru? Da si najviše zanosa osjetio u Parizu čitajući Hemingwayeve kratke priče? Kako to uopće nekome objasniti?

Mala sobica bila je Louijev stan. Louija sam jednom pitala zašto se pokušao ubiti. "My chewing gum was out of flavour". I ja sam se smijala i smijala i nikome to nikad nije bilo tako smiješno kao nama tada.

koliko mi puta možeš pasti na pamet

dok po mojoj ulici divlja snijeg i čudni ljudi sa pendrecima.
 moja majka koja me moli da stistem toster
jače
i mačke koje kopaju oči psima
i pravopisi koji udaraju ljude u čelo
dok trče po tetrapak mlijeka
ili zadnju lozu koju im je danas
dopustila žena.

koliko puta možeš biti
stvarniji
od svega što me tjeraju
da nosim sa sobom.

uđi ispod moje majice
hajmo malo zaplesati ovdje po dnevnom boravku
kao koala i njezino dijete
uđi uđi ovdje je toplo i buncavo
toplina više nego vani
i ti tako zavuci glavu ispod
a ja ću ti stati na stopala i ti stavi ruku u moje gaćice
i ja prst na vrh nosa i tako
kad ne znaš više tko si ti a tko ja
onda se možemo voljeti