U Londonu sam živjela u bivšem staračkom domu punom stranaca. Veliki prozori, jedan madrac, gotovo. Zajedničke prostorije, vreće pune natrulog voća, peciva, sve iz pomno odabranih kontejnera. Stara Amerikanka čija je majka sudjelovala u bankarskoj revoluciji o kojoj ja i dalje ne znam ništa jer sam većinom promatrala njenu dugu sijedu kosu.
U toj zgradi zrak je bio ispunjen dnevnim zlovoljama i noćnim morama ljudi. Vonjalo je na truli mango i nesreću.
Prva noć. Probudila sam se od tjelesne spoznaje da Jerka odjednom nema pored mene. Čula sam buku u unutarnjem dvorištu i onda sam čula samo još svoje vlastito srce bum bum bum bum bum bum oblio me hladan znoj i bojala sam se pogledati kroz prozor.
Prošla je vječnost - ljudi su se rastajali, rađali, moja je sestra dobila bore oko usana, a Jerko već odavno umro - dok sam pogledala kroz prozor.
The Spanish boy
is troubled.
People from all over Europe
sharing mangoes
that taste like alchohol.
Polish man almost
died yesterday.
His body was moving
like water while
they were reanimating him.
The anxiety of
a big city almost
feels like happiness.
Nema komentara:
Objavi komentar